Da li si lider ili menadžer?

Foto: pixabay

Ukoliko danas želite da opstanete na tržištu, potrebne su vam ideje. U svakom smislu opstanka! Danas se uspeh kompanija meri onim što mogu bolje i drugačije da urade u odnosu na druge, a ono što ih od drugih razlikuje jesu ljudi koji u njima rade.

Da li vam se čini da je to baš tako? Da li se osećate različitim i posebnim što radite u kompaniji u kojoj radite (naravno pod uslovom da ste uopšte zaposleni)? Ili je ovo samo još jedna teorijski fino definisana tvrdnja bez praktične potkovanosti.

Ipak i ljudi se međusobno razlikuju po tome šta nose u sebi, koliko su snažni, koliko inspirišu, hrabre i pokreću na akciju. Ljudi su različiti jer žele drugačije stvari, imaju drugačije motive, vrednosti, potrebe, ciljeve. Razmišljaju drugačije jer su im saznanja, zamisli, shvatanja, razumevanja i pojmovi drugačiji. Ponašaju se drugačije, jer se vode svojim manirima, emocijama, željama i shvatanjima.

Naime, ono što me je motivisalo da se ovom temom pozabavim i vratim u period fakultetskih dana kako bih se podsetila različitih definicja i materija kojima smo se na predavanjima iz Organizacje i Upravljanja ljudskim resursima bavili, jeste nedavno održana prezentacja jednog lidera. Ali pravog! Onog koji svojim govorom kaže, inspiriše, motiviše, održi pažnju, pokrene na akciju, otvori pitanja i podstakne razmišljanja.

Kad već pominjem o čemu bih pisala, nije na odmet da podsetim da se liderstvo kao pojam prvo pojavilo u neekonomskim društvenim teorijama i po tim teorijma je lider “osoba koja, svojim rečima i/ili ličnim primerom, izrazito utiče na ponašanje, razmišljanje i/ili emocije značajnog broja ljudskih individua (sledbenika ili opšte populacije)”[1].

Za koga biste vi radili?

Ovo me dovodi do najvažnije dileme, zbog koje je i sve počelo. Naime, razlika lidera i menadžera? Za koga biste ili sa kim biste pre radili? I znate li koliko je malo zaista pravih lidera? Odnosno, znate li koliko je malo srećnika koji su u poslu vođeni pravim liderima? Malo, jako malo!

Lider je taj koji prodaje ideju a menadžer je taj koji nastoji da ga kupljena ideja što manje košta u praksi. Menadžera uvek brine šta koliko košta dok lidera cena ne interesuje. Naravno, jako je važno voditi računa o isplativnosti i profitabilnosti poslovanja, ali balans uspešnog biznisa je upravo u adekvatnoj srazmeri obe poluge. Danas su neophodni novi koncepti poslovanja kako bi se organizacija približila i čvršće povezala sa potrošačima.

Menadžerov zadatak je da konzervira zadati koncept i da u njegovim okvirima “isteruje” maksimalnu efikasnost, dok lider ruši važeće koncepte i nudi nove koncepte i ideje. Uspešnoj kompaniji je potreban organizacioni model koji može da se nosi sa svim promenama i lider koji vodi svoj tim. To je organizacija visokih performansi, sa liderima u celoj njenoj strukturi koji razmišljaju pobednički i koji izazove iz okruženja prevode u šanse i dugoročan rast i razvoj na tržištu.

Šest konstanti liderstva, prema Gardneru, jesu:

  1. PRIČA: Lider mora da ima centralnu priču ili poruku. Ona mora da bude efektivna za veliku i heterogenu grupu. U teškim situacijama priča mora da bude brza, jasna, kratka što za efekat ima simplifikaciju centralne poruke.
  2. PUBLIKA: Svaka, pa i najelokventnija priča nema efekta u odsutnosti publike. Dakle, pravi lideri prepoznaju stanje svoje publike, prisutnost i zainteresovanost iste.
  3. ORGANIZACIJA: U početku lider se obraća direktno publici i postiže inicijalni uspeh. Za postojano liderstvo neophodna je institucija zasnovana na organizacionoj bazi.
  4. OLIČENJE: Kreator priče mora u nekom smislu da bude oličenje svoje priče. To ne znači da treba da bude svetac, već da ne bude u kontradikciji sa svojom osnovnom porukom. Govorim ono što radim, i radim ono što govorim!
  5. OBRAĆANJE: Većina kreativnih lidera se obraća indirektno, kroz simbolični proizvod koji kreira, dok se većina političkih lidera svojim pričama obraća direktno publici. Direktno obraćanje je riskantnije, ali, posebno u kratkom roku, može biti efikasnije i efektivnije.
  6. VEŠTINA: Samo osobe koje dostignu visok stepen ekspertskih znanja u svom radu ili kredibilitet u svom životu imaju šansu da uspeju kao lideri. Direktni lideri u principu imaju manjak tehničkog znanja, dok se snaga indirektnih lidera upravo bazira na njihovom znanju o konkretnim stvarima.

E sad, kao što istakoh nekoliko redova iznad, malo je onih kompanija i zaposlenih koji imaju tu čast da budu vođeni pravim liderima. A šta su to konsekvence jakog menadžmenta i slabog liderstva u jednoj kompleksnoj organizacji:

Lider bez dobrog tima i organizacije nije lider

Šta to zapravo znači za radnu atmosferu u ovakvom timu? To znači rigidnost, neinovativnost i stvaranje kulture rada i organizacje koja neće biti sposobna da se nosi sa promenama na tržištu. Ukoliko kompanija ima jaku tržišnu poziciju, performanse se pogoršavaju polako, ukoliko je nema, veoma brzo. To zapravo znači da na dugi rok, ovakva organizacija nije održiva.

Da ljudi kao glavni nosioci biznisa postaju nezadovoljni poslom, rezultatima, vođom i na kraju sobom. Ta demotivisanost postaje slaba karika tima, i vodi direktnom izostanku postavljenih ciljeva i zadatih zadataka. Odgovor na to, kuda ovakva situacija na dugoročni rok vodi, znamo svi..

Tako da bih se još jednom osvrnula na centralni deo organizacje tima, a to je karakter lidera jer sve počiva na njemu i proizilazi iz njegovih odluka i razmišljanja. Dakle, lider treba da donosi odluke razmišljajući u korist organizacje, a da pri tome koristi svoje lične stavove kako bi uticao na odluke. Lider mora stalno da radi na sebi, da uči i usavršava se, da je otvoren za feedback od strane zaposlenih.

Potrebno je da ispunjava date obaveze i obećanja, jer kako u suprotnom izgraditi poverenje ljudi. Verovatno je dosta teško, ali od lidera se očekuje da ne pravi razliku između ljudi na različitim nivoima u organizaciji, da je svima dostupan, da veruje ljudima i očekuje dobre namere sa njihove strane, da je timski igrač, da razume, da ne bude arogantan, da momente “žutih minuta” koje ima svaki običan čovek pokazuje u što je moguće manjoj meri. Jako je važno da lider bude postojan prema preprekama, da pokaže snagu i istrajnost i da bude elastičan prema promenama.

Iz svega ovoga bih rekla da su dve kritične karakteristike lidera njegova ličnost i uspostavljeni međuljudski odnosi izgrađeni na temeljima emocionalne inteligencije i demokratije. Dakle šta mi to očekujemo od dobrog lidera.

Da bude određen!

Ljude demorališe ako stalno slušaju da su nešto pogrešno ili nedovoljno dobro uradili, a da pri tome ne znaju detalje koji im mogu pomoći da tu grešku isprave. Potrebna je usresređenost na detalje, da se jasno kaže šta je to dobro urađeno a gde je greška. I što je najvažnije jasno reći na koji način da se ta greška popravi! Bez okolišanja, iskreno bez dvosmislenosti. Jasno reći pravu poruku ( naravno sve pod uslovom da lider ima pravu poruku, odnosno, budimo jasni, ukoliko je nema, to onda i nije lider!)

Da nudi rešenje.

Davanje kritike od strane lidera treba da bude usmereno na rešavanje postavljenog zadatka ili problema. U suprotnom čovek će biti nezadovoljan, demoralisan i nemotivisan. Kritika može da otvori put ka mogućnostima i alternativama kojih osoba nije bila svesna, ili da joj ukaže na nedostatke na koje treba da obrati pažnju – ali bi trebalo da uključi i predloge o rešavanju problema.

Da bude prisutan.

Komunikacija napismeno je verovatno lakši način da se istakne bilo kritika bilo pohvala. Ali, takva komunikacija postaje distancirana i onemogućava osobi koja primi kritiku, ili pohvalu, šansu da odreaguje ili razjasni stvari.

Da bude osećajan.

Empatija koju lider izražava je višestruko korisna imajući na umu uticaj lidera. Bez potrebne empatije, lideri mišljenje iskazuju na grub i neprimeren način čime njihova poruka ima destruktivan uticaj, odnosno ista izaziva emocionalno reagovanje, ozlojeđenost, ogorčenost, povlačenje i distanciranje.

Uči. Rasti. Vodi

Istakla bih i neke po mom mišljenu fatalne greške ili mane koje garantuju neuspeh ako govorimo o liderstvu. Pre svega nedostatak sposobnosti učenja iz grešaka. Jer ako se vratimo na početak, lider je onaj koji ne zna sve ali uvek je speman da uči! A neko ko ne ume da uči iż svojih grešaka ne može biti primer drugima. Dosta je bilo reči i o karakteru lidera.

Bez snažnih interpersonalnih veština i kompetencija menadžer ne može biti lider, jer bez istih on je hladan, grub, arogantan, egocentričan rukovodilac sa nedostacima koji mu nikada neće omogućiti preskakanje lestvice između menadžera i pravog lidera. Odgovornost! Odnosno nedostatak iste za postognute ili NE postignute rezultate je jasna karakteristika nekoga ko nije lider.

Traženje krivca i opravdanja nisu odlike pravog lidera, jer on staje iza svojih odluka i svog tima, snažno i zaštitnički! Nedostatak otvorenosti za nove i različite ideje. Ideje su pokretači svega, pa ako istih nema dugoročnost opstanka biznisa i tima je dovedena u pitanje. Samim tim dovodi se u pitanje i inicijativa, koju pravi lider uvek mora imati. Jer on je taj koji stoji ispred tima, usmerava ga i oblikuje prema jasnoj viziji.

Sve ovo me je još jednom podsetilo koliko je koncept lidera kao osobe koja postavlja tempo intrigantno i zanimljivo. “Postavljač tempa” je osoba koja uglavnom trči pored atletičara na treningu – određujući njegov tempo. Dok se atletičari usklade i izvešte, on trči pored njih, pomerajući ih prema višim nivoima dostignuća podešavanjem koraka tako da bude izazovan a ipak dostižan.

Dakle, pravi lider nikada ne traži ništa od njegovih direktnih potčinjenih a da nije spreman da to i sam uradi. U stvari, on odlazi dalje od modelovanja ponašanja koje očekuje od svog tima. On istinski “postavlja korak”. Na mnogo načina, ovo definiše ono najviše u liderstvu. Pokretači tempa ne vode samo primerom, već i time što se nalaze pored i treniraju ostale.

Razlike između lidera i nekoga ko to nije

Lider vs menadzer

Završila bih o ovoj nepresušnoj temi, o kojoj bi se moglo još mnogo toga dodati, sa interesantntim primerom o dve grupe ljud koje u poslu pa i životu srećemo. To su ljudi muve i ljudi pčele! Oni, koji podsećaju na muvu, navikli su da misle negativno, i u životu uvek traže loše strane, nipodaštavajući i odbijajući prisustvo dobra. U poslu su još gori!

Druga kategorija su oni što podsećaju na pčelu. Takvi ljudi imaju pozitivne misli i vide samo dobru stranu stvari. Rezultat : muva će i u ružičnjaku potražiti đubre, a pčela će i na deponiji pronaći cvet! Pravi lider u svoj tim okupi pčele i biva njihov predvonik, dok muve pošalje kod konkurencije. A menadžeri se verovatno i dalje bave rešavanjem problema izazvanim od strane muva u njihovom timu.

Važno za svakog od nas je da u sebi pronađe i inspiriše pčelu! Okružite se rojem pčela i pokušajte da date svoj maksimum u svemu što radite.

Nadam se da ćete čitajući neke delove teksta iznad prepoznati sebe, bilo da ste upravo vi taj lider, bilo da ste te sreće da budete vođeni liderom.

[1]Gardner Howard, Laskin Emma, LEADING MINDS, Basic Books, USA, 1996, str. 8.

Izvor: mojaposla.rs

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *