Danas je 1. maj – PRAZNIK RADA

Obeležava se u spomen na velike radničke demonstracije održane u Čikagu (SAD) 1886. godine. Demonstracije su organizovane iz protesta zbog neispunjenja zahteva radnika za poboljšanjem uslova rada. Prvi maj predstavlja ujedno i dan svetske radničke solidarnosti. Veoma loši uslovi rada, radno vreme od 10, 12 i više sati dnevno, rad subotom, a delimično i nedeljom, neske nadnice, nikakvo osigurane – samo su neki od razloga koji su radnike širom sveta prisiljavali da se počnu boriti za svoja prava i da se suprotstave kapitalističkom ugnjetavanju.

U drugoj polovini 19. veka situacija se, posebno u SAD, sve više zaoštrava, rer su radnici, uvidevši da pojedinačno ne mogu postići ništa, počeli da se organizuju – osnovano je više radničkih organizacija. Radničke unije bile su zasnovane na neposrednoj kontroli od strane običnih ljudi, sa dna ka vrhu, održavajući na taj način vrstu društva kom su težili. Putem svojih predstavnika radnici su od poslodavaca zahtevali osmočasovno radno vreme. Tada je i nastala ona popularna podela radnog dana na 3 x 8 sati – 8 sati rada, 8 sati odmora i 8 sati kulturnog uzdizanja!

Postavljen je i ultimatum – ovi zahtevi upućeni poslodavcima i vlastodršcima trebali su biti ispunjeni do 01. maja 1886. godine, medjutim do ispunjenja nije došlo. U to vreme vladajuća klasa u SAD shvatila je da njene profite i moć potkopava direktna akcija ujedinjene radničke klase. Odgovor zahtevima radnika bio je – nasilje! Vladavina terora nadvila se naročito nad Čikagom. Mnogi osumnjičeni su bili prebijani, a neki i podmićivani s namerom da rade protiv svojih kolega. Ogorčeni ovakvim odlukama poslodavaca radnici su organizovano, ali i spontano počeli izlaziti na ulice. Štrajkovi su zahvatili mnogo velikih gradova SAD, a najvće demonstracije, u kojima je učestvovalo više od 70.000 radnika, pogađaju Čikago.

Proizvodnja je bila paralisana. Posebno teško stanje bilo je u kompaniji MecKormik Ripery, gde je više od polovine radnika stupilo u štrajk. Nakon dva dana neprestanih protesta policija je odlučila brutalno prekinuti akciju nezadovoljnih radnika – u krugu kompanije, otvorila je vatru na dežurne štrajkače, ubila jednog i ranila još nekolicinu. Ogorčeni ovim događajem i ovakvim ponašanjem vlasti i policije, vođe unije i radnici su zakazali miting na čikaškom Trgu Hajmarket za sledeći dan. U početku je izgledalo da su demonstracije sa samo 3.000 prisutnih bile potpuni promašaj. Miting je bio miran i kiša je ubrzo većinu prisutnih navela na odlazak kućama. Kada je ostalo nekih 200-250 upornih učesnika mitinga, policijski kordon od 180 ljudi nastupio je i naredio okupljenima da se odmah raziđu. U tom trenutku je nepoznata osoba, čiji identite nikad nije utvrđen, među policajce bacila bombu, kojom je ubijeno 7 i ranjeno 67 policajaca.

HACAT_V46

Odmah je otvorena vatra na demonstrante – ubijeno je i ranjeno mnogo radnika. Gradske i državne vlasti uhapsile su tim povodom osam navodnih vođa štrajkova, optužile ih za ubistvo i osudile na smrt, a 11. novembra 1887. godine su uprkos protestima iz celog sveta, četiri Hejmarketška mučenika obešena. Bilo je poznato da su svi pogubljeni zaista zagovarali oružanu borbu i nasilje kao revolucionarne metode, ali bilo kakvo učešže u nekom događaju, njihovi tužioci nisu mogli dokazati.

Dali su živote zbog svojih reči, ne zbog svojih postupaka. Tek 1893. godine, novi guverner Ilinoisa izvinio se radnicima zbog njihove očigledne nevinosti i zato što „sudski proces nije bio pošten“. Godine 1889. američka delegacija, koja je prisustvovala kongresu Socijalističke Internacionale u Parizu, predložila je da 1. Maj bude prihvaćen kao radnički praznik. Ovim bi bila obeležena uspomena na borbu radničke klase. Od tada 1. Maj postaje praznik rada i dan međunarodne radničke solidarnosti.

U Srbiji se svake godine proslavlja Prvomajski Uranak uz obavezan roštilj.

Piše: IVAN STOJANOVIĆ, profesor istorije

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *