Boj na Mišaru – 1.avgust 1806.godine


Još od dolaska Turaka na Evropski kontinent, tačnije Balkansko poluostrvo, Srbi su sa njima vodili česte borbe i ratove. Bilo je dosta važnih bitaka, neke su bile i odlučujuće u tom momentu za ishod rata.

Posle konačnog pada Srpske države pod Tursku vlast, padom Smedereva 1459.godine (Pad Srpske Despotovine), jedan duži vremenski period je prošao dok Srbi nisu krenuli u odlučujuću borbu za konačno oslobođenje od turske vlasti.

Početak 19.veka biće veoma važan za Srbe i srpsku državnost. Taj period poznat je kao Srpska revolucija, a u sklopu nje bilo je 2 ustanka. Prvi srpski ustanak koji je predvodio Đorđe Petrović Karađorđe i Drugi srpski ustanak koji je bio pod vođstvom Miloša Obrenovića. Tada su postavljeni temelji za novovekovnu srpsku državu.

Porobljeni narodi su veoma teško živeli pod turskom vlašću. Srbi su poznati kao slobodarski narod, koji nije trpeo tuđinsku vlast. Zbog toga je dolazilo do brojnih ustanaka i učešća u ratovima protiv Osmanlija.

Prvi srpski ustanak je počeo kao pobuna protiv Dahijske vlasti ali će polako prerastati u borbu protiv celokupne turske vlasti. Prvi srpski ustanak karakterističan je po velikom broju bitaka između srpskih ustanika i turske vojske. Najveće bitke u ovom ustanku bile su: bitka na Ivankovcu 1805., bitka na Mišaru 1806. i bitka na Čegru 1809. godine.

Jedna od najvećih srpskih pobeda u toku Prvog srpskog ustanka je bitka na Mišaru, brdu pored Šapca. Ova bitka odigrala se od 13. do 15.avgusta po gregorijanskom, odnosno od 1. do 3.avgusta po julijanskom kalendaru, 1806.godine. Karađorđe je predvodio ustanike. Njegova procena je bila da će turska vojska biti mnogobrojnija i da mora da izabere mesto za bitku koje će ići u korist ustanika. Takvo mesto je bilo upravo brdo Mišar, kako bi kroz defanzivnu borbu uspeo da odnese pobedu na kraju. Taktika se pokazala dobrom jer se turska vojska izmorila u napadima a onda su ustanici krenuli u ofanzivu i bitka je rešena u njihovu korist.

Spomenik žrtvama bitke na Mišaru

Nakon ove pobede Porta je primorana na pregovore o sklapanju mira sa ustanicima. U ovakvim situacijama uvek su posredovale velike sile, ovoga puta su to bile Austrija i Rusija. Porta je bila spremna da Srbima oprosti sve što su uradili od početka ustanka (1804); da im dodeli autonomiju ali pod uslovom da budu verni Porti i da plaćaju porez u određenom iznosu; da vođa ustanika dobije titulu vrhovnog kneza.

Mir koji je potpisan između ustanika i turaka 1806.godine nazvan je Ičkov mir, po Petru Ičku koji je bio pregovarač. U međuvremenu Rusi su prekinuli mir sa Turcima i nagovorili ustanike da ne prihvate uslove mira. Borbe su krenule i ustanak je nastavljen. Trajaće sve do 1813.godine kada je ugušen od strane turske vojske.

Foto: wikipedia

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *