Da bi znao šta je lepo, moraš upoznati i ružno

Partnerski odnos je u isto vreme i predivan i užasan. Može nam istovremeno pružiti najuzvišeniji osećaj i najbedniji, kad imamo doživljaj da se davimo u blatu. Možemo osećati ljubav, radost, zadovoljstvo, sreću ali i strah, tugu, očaj, čak ogorčenost i mržnju. I sve to sa jednom osobom. Kako je to moguće?

Odgovor upravo jeste taj da se osećanja menjaju… i po kvalitetu i po intenzitetu. Svi oni mitovi o ljubavi, o gotovom i savršenom partneru, o tome da postoji osoba koja nas sasvim upotpunjuje čineći sa nama celinu, o tome da je ljubav laka i da će takva trajati zauvek su samo mitovi. Kroz jedan partnerski odnos ćemo imati jednako prelepa i jednako preteška iskustva, a sasvim je sigurno da konflikte ne možemo izbeći. Ne možemo izbeći to da ćemo često suprotstavljati perspektive.

Često kada se nađemo u konfliktnim situacijama, najpre bivamo svesni besa koji osećamo i možemo nekad primetiti da taj bes raste. Mnogi smatraju da je bes opasna i destruktivna emocija zato što može dovesti do agresivnosti i nasilja. Ipak,bes je sasvim prirodan i normalan način kojim izražavamo da smo frustrirani, povređeni, iritirani.

Nijedna emocija ustvari, sama po sebi, nije loša.

Ako ih imamo takve u iskustvu, a moramo ih imati, ljudi smo, ne znači nužno da će naš odnos postati loš i manje kvalitetan. Svi bismo voleli da izbegnemo neprijatnost, pa tako i da nemamo bolna osećanja. Voleli bismo kada bismo mogli da ih kontrolišemo. Ne tako dobra vest, činiće nam se, je ta da nad svim tim nemamo kontrolu.

Ne možemo kontrolisati svoje unutrašnje događaje.

  • Ne možemo birati da li će nam se neko drugi dopasti dok imamo kraj sebe osobu koju smo birali za sebe (a dopašće nam se, pre ili kasnije).
  • Ne možemo birati da mislimo o lepim stvarima, ako nam u nekom trenutku navire bujica negativnih misli.
  • A ne možemo kontrolisati ni uzbuđenje, telesni nemir, ubrzan puls.

Dobra vest je ta što sva ta bolna iskustva i osećanja ne mogu nam baš ništa(sasvim smo bezbedni) i osim toga imaju svoju svrhu i funkciju. Svaka bolna emocija je za nas informacija šta je to što nam je važno i zašto nam je važno. Uostalom,kako bismo mogli znati šta je lepo, ako nemamo u iskustvu sve ono što nije lepo? Ako sve ovo ne možemo kontrolisati, šta je onda to što možemo?

Biram drugačije!

U jednom trenutku, kroz malu dozu ironije, bilo reči o tome kakva nas ponašanja mogu dovesti do gubitka bliskosti sa partnerom. Ponašanja su uvek manifestacija naših dubokih unutrašnjih zbivanja. Nije lako menjati naučene obrasce ponašanja, ali je svakako moguće. To je zapravo ono jedino što možemo da biramo i nad čim imamo kontrolu.

Uvek možemo da biramo šta ćemo uraditi sa svim onim što osećamo. Prvi korak je svakako taj da ih trebamo biti svesni. Nazvati stvari pravim imenom. Razumeti ih. I onda birati da li ćemo poći za svim tim događajima. Naime, ukoliko u jednom trenutku postanemo svesni da imamo emociju besa prema partneru, možemo osobu vređati, kritikovati, ignorisati, udariti, povrediti na bilo koji način, ali možemo je iskoristiti da razumemo koji je razlog njenog pojavljivanja i šta je na taj način ugroženo u našem sistemu vrednosti.

To jeste važno iz razloga što kratkoročne strategije koje biramo da bismo se u trenutku rasteretili i ispraznili, obično dugoročno ne rade dobro za nas.

Ako je za nas jedna od vrednosti upravo partnerski odnos i bliskost, kako onda naše ponašanje kojim drugu osobu unižavamo i povređujemo, ograničavamo ili sputavamo, radi dugoročno dobro za nas (za ono naše mi)?

Možda bi se korisnijim moglo činiti da biramo drugačije ponašanje, da u nekom prijatnom trenutku sednemo sa partnerom, kada emocija izgubi na intenzitetu (a izgubiće, jer svaka ima svoj početak, tok i kraj) razmenimo šta je to što nas je u postupku partnera povredilo, uznemirilo i dovelo do toga da se osećamo na određen način. Ali na način da zaista budemo prisutni, da zaista čujemo osobu kraj nas.

Da budemo prisutni, imajući svest o tome šta je to što nam je važno i gde nas i kuda dugoročno vode naše akcije, naša ponašanja. Nekada jeste teško. Ali život nekada jeste težak. Put do svega onoga što nam je važno i vredno nekada jeste bolan i uključuje patnju. Ali isto tako, ako smo ikada pošli za onim što nam je bilo važno, znamo da vredi, znamo da ima smisla!

Budi prisutan

Istraživanja i praksa pokazuju da što je stepen naše psihološke fleksibilnosti veći, to će nam život biti kvalitetniji. Ovo ustvari znači našu sposobnost da se adaptiramo na neku situaciju na način da smo otvoreni, da smo svesni, prisutni u sada i ovde, fokusirani i da biramo ona ponašanja koja su vođena našim vrednostima (ono što mi smatramo da je vredno življenja).

Preciznije rečeno, razvijajući psihološku fleksibilnost bivaćemo efikasniji u nošenju sa teškim osećanjima, ometajućim, samoodmažućim misaonim procesima i moći ćemo da se fokusiramo i posvetimo onome što radimo tako da gradimo uspešan partnerski odnos.

Ako ovo znamo, svako bolno iskustvo kroz koje prolazimo u partnerskom odnosu je ujedno i mogućnost da učimo i rastemo zajedno. Gotovo da se možete naglas upitati šta je to što iz ovog iskustva mogu dobiti? Kako iz ovog iskustva mogu učiti o praštanju, saosećanju i prihvatanju?!

Ovo je korisno u svakoj fazi odnosa sa partnerom. Bilo da smo na početku, na sredini ili na kraju. Ali ovo je pre svega od značaja za najvažniji odnos – odnos sa samim sobom. Razvijati saosećanje, brižnost i ljubaznost.

Autor: Jelena Jung


Izvor: psihoverzum.com

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *