O pozajmljivanju i vraćanju novca


Nikada nisam rado pozajmljivala svoj novac, ali sam to ipak činila, jer nisam mogla lagati da ga nemam, niti sam mogla reći istinu da ga ne želim pozajmiti. Novac su mi tražili bliski ljudi, kojima sam verovala da će se držati dogovorenog roka vraćanja. Međutim, njima se uvek nešto „nepredviđeno“ događalo u vreme vraćanja, tako da pozajmicu nisu mogli da vrate ni uz najbolju volju. Nakon toga nisam više imala snage da tražim da mi se novac vrati, i samo sam strepila od sledećeg napada na moj finansijski integritet.

To je bio moj veliki problem, pa sam smišljala kako da ga rešim. Ništa nije pomagalo, jer sam, jednostavno rečeno, imala krivicu što ja imam novac, a drugi ga nemaju. Toliko sam zbog toga bila nesretna da sam iz dubine duše poželela da se i ja dovedem u situaciju da nemam novac, pa da me svi ostave na miru.

I naravno, želja mi se sticajem interesantnih okolnosti ostvarila i ostala sam bez novca tako što sam svu svoju ušteđevinu pozajmila, a pozajmica mi nikad nije vraćena. U prvo vreme sam osećala veliko olakšanje, jer sam se oslobodila tereta krivice, ali sam vrlo brzo shvatila besmisao takvog rešenja. Zapravo sam shvatila da u sirotinjskoj svesti nema rešenja – ili novac nemaš, pa si jadan i frustriran, ili ga imaš, pa osećaš krivicu i strah da ćeš bez njega ostati.

Novac više ne pozajmljujem, ali ga darujem

Iskustvo sa pozajmljivanjem mi je pomoglo da pronađem pravo rešenje – da osvestim istinu o zakonima novca i da počnem svesno upravljati svojom finansijskom energijom. Novac više ne pozajmljujem, ali ga darujem. Isto tako rado primam finansijske darove. Razlika između pozajmljivanja i darivanja je u nivou svesti. Pozajmljujemo zato što mislimo da drugi nemaju, a darujemo zato što drugima želimo da iskažemo poštovanje i ljubav ili da im pružimo našu podršku i podsticaj.

pozajmljivanje

Na ova razmišljanja me podstakao prijatelj iz tih, “za mene teških”, dana, koji od pozajmljivanja nije odustao. Svakih par meseci mi zatraži finansijsku pomoć. Objasnila sam mu da ja sada upravljam svojim novcem i da moj novac ima namenu, te da nemam fond za pozajmljivanje. Rekla sam mu da imam fond za darivanje i da ću mu rado pokloniti određenu sumu. Međutim njemu treba uvek više nego što sam ja spremna da mu poklonim, a očigledno i ne želi da mu novac darujem.

Nazvao me i juče. Iako bih takvu situaciju radije izbegla, jer mi je neugodno nekome jedno te isto ponavljati, ipak sam mu opet sve ponovila. Rekla sam mu da ja učim ljude kako da se definitivno oslobode duga i da mi je stoga neprirodno svesno sudelovati u nečijem stvaranju duga. Završili smo razgovor tako što je on zadnjim atomom energije rekao: „Onda ništa.“

Zadovoljstvo zavisnika koji dobije svoj fiks

To je inteligentan čovek i meni izuzetno draga osoba, ali ništa ne mogu da učinim da mu pomognem da se finansijski osvesti. Pričala sam mu o svom seminaru o prirodi novca i rezultatima koji se nakon seminara postižu, i naravno, pozvala ga na seminar. Rekla sam mu da ga mogu naučiti kako da stvara novac i kako da izađe iz dužničkog ropstva. Međutim, problem je u tome što on sa mnom o novcu govori samo kad je u škripcu i kad treba svoju „dozu“, pa mi tumači kako ja ne razumem da je njemu trenutno potrebna finansijska pomoć, a da će nakon toga razmišljati o tome kako će trajno rešiti problem. I tako je to svaki put. Očigledno on negde dođe do novca i smiri se, ali se meni ne javlja do sledeće krize.

Po mom mišljenju to je isto kao da narkoman uzima drogu i stalno se teši kako će nakon konzumiranja otići na lečenje. Pozajmljivanje je opasna zavisnost. Mislimo da će nam pozajmljeni novac stvoriti osećaj blagostanja. Sećam se kako su ljudi kojima sam novac pozajmljivala bili ushićeni kad su dobili pozajmicu.Neko bi osećao sram i nelagodu što ne stvara svoj novac, ali se u njihovim očima ogledalo zavisničko zadovoljstvo što su dobili svoj fiks i barem na kratko osetili da imaju. Tako što su stvorili novi dug.

Pozajmljivanje je teška bolest koja treba da se leči. Prvi korak je prestati da stvaramo dugove, a drugi je svesno upravljati svojom stvaralačkom i finansijskom energijom. Sve drugo je beskorisno.

Stara paradigma se ruši, a znamo da je pre svitanja noć najtamnija. Zato je dužničko ropstvo toliko rašireno, pa izgleda da je postalo normalno stanje svesti. Postalo je normalno poslovati s gubitkom, a uspeh meriti po tome koliko se možemo zadužiti.

Ego je toliko arogantan da će radije otići u propast i smrt nego priznati da greši i da nije u pravu. Zato mu se i čini da je jedino rešenje promeniti svet oko sebe.

Ali sva sreća da je to opcija od koje možemo odustati. Što pre to bolje!

Autor: Natalie Luks

Izvor: dodir-svjesnosti.com/ monitor.hr
Preuzeto sa: alternativainformacije.com

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *