U vrtlogu panike i anksioznosti

Krenem, pa se vratim, pa opet pokušam da krenem i ne mogu dalje ni koraka, ni napred, ni nazad. Kreće ubrzano disanje, znojenje dlanova i po automatizmu milion narativa u glavi: „Evo opet počinje“, „Sada će stvarno biti kraj“, „Moram da pobegnem na mesto na kojem se osećam sigurno“. Srce počinje da lupa sve jače, imam osećaj da gubim tlo pod nogama, celo telo trne, a moj mozak šalje samo jednu naredbu – da hodam što brže ka mestu gde sam se uputila, ili da se što brže vratim na mesto od kojeg sam krenula. Ukoliko se vratim biću kukakvica u sopstvenim očima, ali strah od ponovnog paničnog napada je jači od mog sopstvenog ja, jači od mog dostojanstva, jači od mog racionalnog razmišljanja, jači od mojih resursa snage da se opet suočim sa njim. I sama pomisao na to grozno stanje u kojem se borim za vazduh, a u grudima steže kao da će mi srce pući u bilo kom trenutku, stanje posle kojeg se osećam iscrpljeno kao da sam satima radila neki fizički posao i drhtim kao da imam groznicu.

To stanje je jače od mene i priznajem mnogo puta sam bila kukavica i predala se, odustala od nečeg kako bih izbegla panični napad. A onda bila satima ljuta na sebe, plakala, i pitala se: „Što baš ja? Zašto se ovo baš meni dešava? Zašto mene nekad užasavaju i najobičnije stvari kao: izlazak na ulicu, stajanje u redovima, velika okupljanja, samoća? Zašto sam ja žrtva paničnog poremećaja i anksioznosti?“ Provodila sam sate plakajući, zbog anksioznosti sam propustila mnogo toga. Vremenom sam naučila da živim sa njom i prihvatila je kao deo sebe, od tada je znatno lakše, ali još uvek ima dana kada, iako znam sve moguće vežbe disanja i tehnike koje treba primeniti kada je panika na pomolu i znam da je to sve samo u mojoj glavi, anksioznost uspe da me slomi. Zanimljiva je činjenica, to da je anksioznost samo skup iracionalnih razmišljanja i strahova, a pred njom i najjači pokleknu.

Dragi moji anksiozni ljudi, vi koji prolazite kroz isto, koji se borite sa svojim demonima svakog dana, znam da je teško. Znam da mnogi od vas ćute o tome, što zbog sramote, što zbog komentara okoline kao što su: „Ma daj, pa tebi nije ništa, super mi izgledaš“, „To, je samo u tvojoj glavi, nemoj da dramiš“, „Lupaš gluposti“, „Prestani više da umišljaš“, „Saberi se već jednom, moraš da prestaneš sa tim tvojim glupim strahovima“. Znam da primećujete da vas ljudi osuđuju i trpite kritike da ste lenji, nepreduzimljivi, da umišljate da ste bolesni kako bi možda skrenuli pažnju na sebe, ili izbegli obaveze i kako vam je anksioznost izgovor za sve. Ono što je najtužnije je to što su vrlo često ljudi koji najviše osuđuju i nazivaju vas „lenčugama“, ili „folirantima“, upravo oni najbliži, oni koji bi trebali biti najveća podrška. Iako vam sve to pada teško, nemojte ih kriviti, jer možda oni i znaju za anksioznost i paniku, ali imajte na umu da se osećaj u toku istih ne može objasniti ljudima koji to nisu doživeli. Onaj užasavajući osećaj, koji je hendikepirajući za vas, ljudi koji su imali sreće da ga nikad ne dožive ne mogu razumeti.

Kada neko ima organsko oboljenje, to se zna, nekad se i vidi, organskom oboljenju se ozbiljnije pristupa. Za tu osobu se, gotovo, uvek ima razumevanja, ne manjkaju joj podrška ili pomoć u bilo čemu, što je, svakako, za svaku pohvalu. Međutim, kada je u pitanju neki mentalni poremećaj, izuzev psihoza, koje su na prvi pogled primetne, ljudi tome ne pridaju toliki značaj, shvataju olako, i sumnjaju da osoba sa problemom zaista ima problem. Ali to što nešto ne razumemo, ne znači da ne postoji. Mentalno zdravlje je jednako važno i može da ograniči čoveka jednako, a nekada, možda, i više od fizičkog. Iako nam, možda, nečiji strahovi deluju smešno, ili banalno, iako možda ne možemo da razumemo, pokušajmo bar da ne osuđujemo.

A vi, dragi moji anksiozni, koliko god bilo teško, koiko god iscrpljeni bili, ne očekujte uvek razumevanje, već polako ustanite na svoje noge, ma koliko one podrhtavale, prihvatite da imate problem, nemojte se pitati zašto, nemojte se sramiti sebe zbog toga. Ne obazirite se na komentare ljudi, jer niko nije u vašoj koži da zna koliko vam nekada treba snage i energije da pregurate dan, koliko puta drhtite i znojite se i koliko puta se borite za vazduh. Iako znam da, možda, duboko negde u sebi pomislite da ste slaba osoba – niste, jaki ste, mnogo ste jaki, jer se vi borite sa samim sobom, sa svojim mislima koje su nekada najjači protivnici. Nemojte klonuti, već prihvatite sebe takvi, kakvi jeste. Znajte da niste sami, ima nas mnogo, milioni ljudi širom sveta u istom trenutku proživljava što i vi. Anksioznost će vas možda i pobediti više puta, ali zapamtite da se računa samo koliko puta ste vi pobedili nju.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *