Zajednica kazna ili blagoslov?

-,,Dođem kući, čeka me ručak, deca su već nahranjena, neko je pazio na njih sve vreme dok sam bila na poslu. Jedem, kafu uvek kuvam ja, sednemo zajedno i ispijamo istu. Ona uvek krene sa standardnim pitanjima: ,,Kako je bilo na poslu? Jesi li se umorila?“, trudim se da odgovorim što ljubaznije i smirenije, iako mi smeta što je uopšte tu. Čeka me sve, mnogo posla je već odradila umesto mene, ali, eto, smeta mi što je tu. Moja svekrva je vredna, ali mnogo radoznala žena, voli sve da zna, možda mi zato i smeta njeno prisustvo.“

Iskrena je bila moja komšinica opisujući mi jedno svoje popodne, kada sam je pitala kako doživljava svoj život u zajednici, koji pored supruga i dece deli i sa suprugovim roditeljima. Razgovor sa komšinicom me je zaintrigirao, pa sam poželela da čujem i druga mišljenja . Pozvala sam jednu svoju dobru drugaricu, koja je odnedavno u braku i živi u zajednici, direktno sam pitala: ,,Kakav ti je život u zajednici? Kako se slažeš sa svekrvom?“  –„Meni je divno“, odgovorila je energično. „Pomaže mi u svemu. Uvek se nudi da plati račune, uvek nas pita da li imamo dovoljno novca. U njoj imam takoreći najbolju drugaricu. Ne meša se u naš brak, šta više kada se ,,sporečkam“ sa suprugom, ona je na mojoj strani. Divna žena, zaista imamo sjajan odnos.“ 

Ostala sam zaista puna nade posle razgovora sa njom. Možda, bez obzira koliki broj ljudi živeo na jednom mestu postoji neki „recept“ za kolektivno zadovoljstvo.

Da li je zaista tačno ono što kažu: „Kada voliš nekog, voliš i sve što ima veze sa njim?“ Ili ipak „svekriva“ nije samo mit, već zaista postoji?

Da li je čuvena „svekriva“ zaista zastrašujuće stvorenje, ili samo osoba od krvi i mesa čija se mišljenja i stavovi  značajno razlikuju od snajkinih?

Ranije se život u zajednici podrazumevao, svidelo se to nekom ili ne. U današnje vreme da li će se živeti u zajednici ili ne zavisi od mnogo faktora.

Ukoliko se par odluči za život u zajednici, ma iz kog razloga, novi član ulazi u novu sredinu, u već oformljenu porodicu sa oformljenim pravilima i načinom života koji se, možda, i veoma razlikuje od onih na koje je on navikao. Pored supružnika, on mora da se prilagodi i nalazi kompromise na dnevnom nivou i sa ostalim članovima. Neke navike se moraju menjati. Životni prostor deli sa ljudima koje možda ne poznaje dovoljno . Sve je to samo po sebi stresno i okidač za nezadovoljstvo. Da li će u zajednici biti sloge mnogo zavisi i od osobina i tipova ličnosti ljudi. Ukoliko neko ima „težak“ karakter, ili voli da „ispravlja krive Drine“ naći će razlog za svađu i ako ga neko „krivo“ pogleda. Ali čak i da su svi članovi zajednice „divni“, uvek kada više ljudi boravi na istom mestu nesuglasice i sukob mišljenja su neizbežni. Parovi koji žive samostalno imaju veću slobodu i privatnost. O svemu odlučuju sami, niko im se ne meša u izbore i ni sa kim ne moraju da dele svoje planove. Nikome ne moraju da obrazlažu ništa. Pa onda je sigurno njima lakše, zar ne?

Da li je zaista parovima koji žive sami lakše? Da li je život u zajednici, ma koliko se svi trudili da bude dobro kazna?

Nesumnjivo je da parovi koji su sami imaju svu slobodu sveta, ali isto tako svu odgovornost sveta. Moraju da nauče kako da se dobro organizuju i da nauče da raspolažu sa finansijama da bi imali za sve potrebštine. U zajednici uglavnom svi dodaju pomalo iz svog džepa i nema „zime“, u velikom broju slučajeva  se svi računi dele.  Uvek postoji opcija od koga pozajmiti novac i u pola noći. Uvek ima nekog u kući, pa ukoliko dete ne ode u vrtić imaće ko da ga pričuva. Kućni poslovi se takodje uglavnom dele.

Iako možda na prvi pogled ne deluje tako, velika je prednost života u zajednici. 

Recept za slogu u velikim porodicama može da bude i jedna lepa reč. Umesto grubog i odsečnog odgovora, dovoljno je  bar malo strpljenja i empatije da bi se izbegao konflikt. Nije teško popiti kafu sa roditeljima supružnika, makar se ne slagali uopšte sa njihovim razmišljanjima. „Svekriva“ nije nikakvo zlo biće, već samo možda neko sa kim još uvek niste pronašli zajednički jezik, ali sigurno neko ko vam ne želi ništa loše, jer ste vi ipak porodica. Nekada je zaista dovoljno jednim osmehom probuditi pozitivnu energiju, a ona je sama po sebi zarazna.

Malo strpljenja i poštovanja i videćete koliki  „blagoslov“ zajednica može da bude.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *