Važan proces učenja predstavlja proveravanje i praćenje postignuća učenika, kao i pružanje povratne informacije o njegovom napredovanju koje su značajne za dalji rad kako učenika, tako i nastavnika, roditelja i svih drugih aktera koji učestvuju u obrazovnom sistemu.
Tokom prethodnih decenija širom sveta vršene su reforme u obrazovanju pa su tako tradicionalni nastavni programi zamenjeni onima koji su orijentisani na ciljeve, ishode, standarde i kompetencije.
Način provere učeničkih postignuća vodi se istim ciljevima kojima se planira i realizuje proces nastave kako bi se dobili rezultati procesa.
Prikupljene informacije o napredovanju učenika u kontinuitetu daju smernice i nastavnicima i učenicima. Za učenike to znači da trebaju naučiti da koriste rezultate proveravanja, da pronađu da li i gde greše kako bi se odlučili za aktivnosti koje su im potrebne kako bi popravili svoja dostignuća. Za nastavnike je od značaja da uvide koje promene su potrebne, da li u sadržaju ili metodama i oblicima rada, možda uvođenje savremenih nastavnih sredstava.
U tradicionalnoj praksi najzastupljenije je nastavnikovo proveravanje učenika, a promene bi trebale ići i smeru razvijanja sposobnosti učenika za samoproveravanje, kao i međusobno proveravanje između učenika.
Takođe je potrebno da se kombinuju metode i nivoi proveravanja jer učenici obično nisu podjednako uspešni u svim vidovima provere.
Za uspešno praćenje i proveravanje učeničkih postignuća moraju se prilagoditi tehnike proveravanja, kao npr:
-Stalno praćenje i napredovanje učenika
-Usmeno i pismeno proveravanje ciljeva, ishoda i standarda
-Uključivanje učenika u sopstveno i međusobno proveravanje postignuća
-Kombinacija formativnog i sumativnog proveravanja