Foto: Pčinjski 017-Portal
Roditelji su najvažniji saradnici škole i podrška uspešnom školovanju dece. Saradnja škole i roditelja je ključni faktor u prevenciji školskog neuspeha i podrazumeva interakciju roditelja i nastavnika, razmenu informacija, kao i usklađivanje aktivnosti koje vode istom cilju – unapređenje rada škole i bolja postignuća učenika.
Roditeljski sastanci su jedan od najčešćih oblika saradnje porodice i škole, ali nisu i najdelotvorniji. Prisustvujući sastancima, roditelji dobijaju informacije od odeljenjskog starešine o radu njihove dece. Odeljenjski starešina nastoji da iznese što više podataka o učenicima, prvo iznosi činjenice koje se odnose na uspeh učenika, onda i činjenice koje se odnose na njihov neuspeh. Na taj način on uvodi roditelje u tematiku i stvara diskusionu situaciju. Ne uključuju se svi roditelji u diskusiju. Roditelji dece koja pokazuju neuspeh, ako i dođu na roditeljski sastanak, držaće se po strani i svoje mišljenje neće iznositi.
Nijedan roditelj ne treba da zaobilazi odeljenjskog starešinu ako smatra da njegovo dete ima problem sa nekim od predmetnih nastavnika i da taj problem rešava sam, jer će na taj način najčešće doći do narastanja problema, nerazumevanja i početka nekonstruktivne komunikacije sa svim strukturama u školi. Posle neuspešne komunikacije sa predmetnim nastavnikom, nezadovoljni roditelj obraća se direktoru škole, koji stručnu službu upoznaje sa problemom.
Ovo ukazujue da je neophodna senzibilizacija roditelja za veću uključenost i saradnički odnos sa školom sa ciljem da se otvori prostor za dijalog između roditelja i škole i da svi zajedno dođemo do predloga kako unaprediti kvalitet i aktivnije uključivanje roditelja u različite aspekte školskog života. Ukoliko roditelji imaju bolji uvid u napredovanje deteta, nastavnici stiču kompletniju sliku o detetu, ukazuje se mogućnost da preventivno reše određene probleme, imaju jasniju sliku o preprekama koje treba prevazići, bolje je napredovanje učenika.
Može doći do sutuacije da između pojedinih roditelja i škole, roditelja i nastavnika postoji permanentan sukob koji ide do isključivosti i iskazivanja uzajamnog neprijateljstva. Čak i ako se sa sigurnošću može pretpostaviti da je takvo viđenje odnosa na ovoj relaciji iskrivljeno, činjenica da u poslednje vreme često dolazi do izražaja jedna vrsta uzajamnog nerazumevanja i suprotstavljenih vrednosnih pogleda između porodice i škole, zahteva temeljno propitivanje postojećeg stanja i uzroka nepoverenja između dva aktera najbitnijih za kvalitet procesa obrazovanja dece.
Prepreke u komunikaciji i razvijanju saradnje roditelja i nastavnika uzrokovane su neuvažavanjem vaspitne uloge roditelja od strane pojedinih nastavnika, različitim vrednosnim orijentacijama i uzajamnim očekivanjima, stihijskim komuniciranjem sa roditeljima i nedovoljnim kompetencijama pojedinih nastavnika za komunikaciju sa roditeljima.
Odsustvo poštovanja na relaciji nastavnik-roditelj prouzrokuje probleme veće od problema komunikacije. Nažalost i roditelji i nastavnici povremeno zaboravljaju da su na istom zadatku sa ciljem usmerenim ka najboljem interesu deteta. Roditelji su ti koji najbolje poznaju svoje dete, ali nastavnici imaju uvid u drugu stranu detetove ličnosti, u poziciji su da objektivnije sagledaju učenika, tako da bi za učenika bila veća korist od zajedničkog rada nastavnika i roditelja.
Foto: Pčinjski 017-Portal
Roditelji su brojna, heterogena grupa. NJihov osnovni zajednički interes je krajnji ishod školovanja njihove dece – školski uspeh ili postignuće izraženo kroz ocene. Međutim, heterogenost roditelja, u smislu njihovog znanja, veština, socijalnih relacija i lične motivacije za saradnju sa školom, predstavlja veliki potencijal za punu partnersku saradnju škola-roditelji, koja podrazumeva interakciju zasnovanu na jednakom međusobnom uvažavanju i ostvarivanju uzajamne dobrobiti. Oni u pojedinim slučajevima predstavljaju prepreku prilikom komunikacije sa nastavnicima, odnosno njihova nezainteresovanost za komunikaciju i nedostatak komunikacijskih veština. Budući da su previše zauzeti poslom, nemaju vremena da posećuju školu pa zbog toga saradnja između njih i škole trpi.
Vezano za pojavu problema sa kojima se susreću nastavnici i učenici u školi, roditelji uglavnom navode da ako se pojavi problem, saradnja se odvija po principu njihovog obaveznog odlaska u školu, gde zajedno sa odeljenjskim starešinom ili predmetnim profesorom otkriju uzrok, reše problem i pokušaju da spreče pojavu novog neuspeha. To govori u prilog činjenici da je najintenzivnija saradnja između porodice i škole onda kada se javi problem vezan za obrazovno postignuće učenika. Pojedini roditelji sa osnovnim obrazovanjem kao problem navode činjenicu da su zbog nezavidne materijalno-ekonomske situacije primorani da odlaze na sezonske radove, gde vrlo često sa sobom vode i decu jer nema ko da brine o njima u njihovom odsustvu. Zbog toga deca imaju veliki broj izostanaka i nedovoljno usvajaju nastavne sadržaje.
Osnova saradnje je međusobna informisanost (roditelji poseduju najviše informacija o detetu: u kakvim uslovima živi, kako reaguje i kako usvaja novine, dok nastavnik poseduje informacije o ponašanju deteta u kolektivu, napredovanju u učenju, prihvatanje autoriteta. Svaka informacija koju roditelj i nastavnik razmene, korisna je za razumevanje uzročno-posledičnih veza i planiranju reakcija i jednih i drugih prema detetu.
Zapažena je direktna proporcionalnost između nivoa obrazovanja roditelja i formiranja stava prema mišljenju nastavnika o njihovoj deci. Naime, ovo pokazuje da uglavnom roditelji koji imaju niži stepen obrazovanja ujedno pokazuju i viši nivo negativnog samopoštovanja te manje očekuju i od svoje dece i manje se uključuju u aktivnosti škole. S druge strane, roditelji koji imaju viši nivo obrazovanja i viši nivo pozitivnog samopoštovanja imaju i viša akademska očekivanja od dece i samim tim prate aktivnosti koje škola sprovodi i u koje želi da ih direktno uključi. Relacije između akademskih postignuća roditelja i njihove dece treba posmatrati i kao rezultat uticaja različitih sredinskih faktora.
U novije vreme javljaju se istraživanja ,,roditeljskih ulaganja“ (eng. parental investment) vremena, energije i materijalnih sredstava u boljitak dece. U tom smislu naglašava se da su ulaganja obrazovanijih roditelja izraženija, između ostalog i zbog toga što su takvi roditelji iz sopstvenog iskustva na razne načine imali priliku da osete pogodnosti višeg obrazovanja, kao što su viši nivo novčanih primanja, bolji položaj u društvu, veća količina vremena za vlastite potrebe i slično.
